Branko Radičević, pesnik mladosti, radosti i rodoljublja, proveo je važne školske godine u Temišvaru. Učenje u tamošnjoj poznatoj gimnaziji omogućilo mu je da se upozna sa evropskom književnošću i jezicima, ali i da oseti duh slobode koji je doneo romantizam.
U Temišvaru, okružen srpskim đacima i građanskim porodicama, Branko je počeo da piše stihove koji su odstupali od dotadašnje krute klasicističke poezije. Njegov jezik je bio narodni, čist i melodičan, kakav se govorio u Sremu i Banatu.
Taj temišvarski period bio je uvod u njegovo kasnije prijateljstvo sa Vukom Karadžićem i borbu za pobedu narodnog jezika. Brankova poezija je donela novu svežinu u srpsku književnost, pevajući o đačkom životu, prirodi i ljubavi.
Njegovo školovanje u Temišvaru ostaje zabeleženo kao važan izvor njegove pesničke inspiracije, dokazujući da su srpski kulturni centri u Rumuniji bili rasadnici pesničkog genija koji je promenio srpsku književnost.