U priči o srpskoj dijaspori u Americi malo je ličnosti koje tako snažno potvrđuju da jezik nije samo sredstvo izražavanja, nego sudbina. Čarls Simić, rođen kao Dušan Simić u Beogradu, pripada retkom krugu pesnika koji su u novi jezik ušli kao doseljenici, a iz njega izašli kao klasici. To je gotovo neverovatna transformacija. Nije lako ni živeti između dva sveta, a kamoli na jeziku koji nije prvi izgraditi čitav poetski univerzum dovoljno snažan da osvoji Pulicera, uđe u kanon američke književnosti i svog autora dovede do mesta pesnika-laureata Sjedinjenih Američkih Država.
Ipak, upravo je to uradio Simić. Njegova poezija deluje kao da je istovremeno nastala iz beogradske ratne tame, evropskog nadrealizma, američke svakodnevice, kafanskog humora, filozofske sumnje i kuhinjske scene u kojoj nož, kašika ili par cipela odjednom postaju metafizičke činjenice. U njegovim najboljim pesmama svet nikada nije potpuno običan, ali nikada nije ni sasvim apstraktan. Kod njega se užas i humor drže za isti sto. To je možda i najtačniji opis njegovog glasa.
Dete rata i ranog apsurda
Dušan Simić rođen je 9. maja 1938. godine u Beogradu. Njegovo detinjstvo prekinuo je Drugi svetski rat. To iskustvo nije bilo sporedni biografski okvir, nego unutrašnje jezgro iz kojeg će decenijama kasnije izrastati njegove slike, ton i osećaj sveta. Prema podacima Poezi fondacije i Kongresne biblioteke, rano detinjstvo proveo je u gradu koji je bio izložen bombardovanjima, nestašici, strahu i nagloj promeni svega što dete inače doživljava kao stabilno.
U takvom iskustvu rađa se naročit oblik svesti. Rat ne proizvodi samo traumu; proizvodi i ranu spoznaju da je svet apsurdan, da su moć i nasilje često nelogični, a svakodnevica krhka. Kod Simića će se to pretvoriti u poetiku u kojoj se banalno i strašno neprestano dodiruju. Njegove pesme često deluju kao da je neko otvorio kuhinjski ormar, a iz njega izašla istorija. Predmeti nisu nemi. Oni su svedoci, komičari, saučesnici i preživeli.
Sam Simić je jednom sažeo svoje detinje putovanje rečenicom koju su kasniji biografi često citirali: njegovi „turistički agenti“ bili su Hitler i Staljin. U toj formulaciji već postoji cela jedna poetika. Užas se ne poriče, ali se kroz crni humor razotkriva njegova groteska. To je postupak velikih pesnika koji znaju da patetika često potroši istinu, dok je ironija može sačuvati.
Iz Beograda u Pariz, pa u Ameriku
Posle ratnih i poratnih potresa porodica prolazi kroz godine razdvajanja i pokušaja ponovnog okupljanja. Kada je imao petnaest godina, Simić se sa majkom seli u Pariz, a potom se porodica spaja sa ocem u Sjedinjenim Državama. Kongresna biblioteka beleži da su najpre došli u Njujork, a zatim se preselili u Oak Park, predgrađe Čikaga. Taj prelazak iz Beograda preko Pariza u američki Srednji zapad jedan je od ključnih lukova njegove biografije.
Za mnoge emigrante nova zemlja najpre znači praktične izazove. Za budućeg pesnika ona znači i novi vazduh jezika. Simić dolazi u svet u kojem engleski nije intimni nasleđeni govor, već prostor koji treba osvojiti. To iskustvo ostavlja dubok trag. Pisci koji do velikog jezika dolaze spolja često ga ne uzimaju zdravo za gotovo. Oni ga slušaju, rastavljaju, proveravaju, oštre. Zato kod Simića engleski nikada ne deluje kao neutralna pozadina. Deluje kao stvar koju treba stalno iznova osvajati i začuditi.
U mladosti pohađa školu u Oak Parku, radi noćne i pomoćne poslove, između ostalog i kao kopiboj u Chicago Sun-Timesu, studira, biva regrutovan u američku vojsku i polako ulazi u američki književni prostor. To nije put glamuroznog književnog otkrovenja, već put discipline, rada i unutrašnje upornosti. Kod takvih biografija uvek je važno uočiti koliko malo u njima ima mita o trenutnom uspehu. Simić nije „otkriven“. On se dugo i uporno formirao.
Pesnik koji je u svakodnevnim stvarima nalazio ponor
Od svojih ranih zbirki pa nadalje, Simić je razvijao poetiku koja je američku poeziju učinila neobično širokom, a ipak intimnom. Njegovi stihovi često polaze od običnih stvari: noža, viljuške, cipela, stola, mraka, sobe, psa, kuhinje, snega. Ali kod njega te stvari nikada ne ostaju samo stvari. One nose istoriju, strah, detinju bajku, noćnu moru i podsmeh ljudskoj samovažnosti.
Zbog toga ga je teško svesti na jednu školu ili etiketu. U njemu ima nadrealizma, ali ne kao pukog estetskog ukrasa. Ima istočnoevropskog pamćenja, ali ne kao etnografije. Ima američkog minimalizma, ali bez emocionalne ravnine. Njegova poezija je kratka, često oštra i jednostavna na površini, ali ispod nje stalno radi nešto nemirno, tamno i duhovito.
Poezi fondacija ističe da je bio jedan od najvisceralnijih i najoriginalnijih pesnika svoje generacije. To je tačno ne samo zbog tema nego i zbog tona. Simić je umeo da napiše pesmu koja deluje kao viceviti mig i kao metafizički udar u isto vreme. Čitalac se prvo nasmeši, pa se zatim trgne. Upravo u tom lomu između humora i nelagode nalazi se njegova posebna snaga.
"The World Doesn’t End" i ulazak u vrh
Prelomni trenutak u široj američkoj recepciji dogodio se sa knjigom The World Doesn’t End, zbirkom proznih pesama za koju je 1990. godine dobio Pulicerovu nagradu. To priznanje nije samo formalna kruna uspeha. Ono je označilo da je Simićev neobični spoj sažetosti, apsurda, detinjeg košmara i filozofske igre postao centralno važan za američku književnost.
Vrlo je važno što je Pulicer dobio upravo za prozne pesme. Simić je u toj formi pronašao savršenu meru. Prozna pesma mu je omogućila da zadrži kondenzaciju lirike, a da izbegne preteranu retoričnost i dekorativnost. U toj formi mogao je da zvuči kao bajka, kafanski komentar, noćna beleška i metafizički aforizam u jednom. Mnogi su kasnije upravo kroz njega bolje razumeli koliko prozna pesma može biti moćan oblik savremene poezije.
Ali njegovo delo ne staje na toj knjizi. Niz zbirki, eseja, prevoda i izabranih pesama učinio ga je jednim od najplodnijih i najtrajnijih autora američke književnosti. Pisao je mnogo, ali ne mehanički. I kada je bio najproduktivniji, nije gubio osećaj da se pesma mora održati na ivici između jasnoće i tajne.
Prevodilac kao kulturni most
Za srpsku kulturnu priču posebno je važan Simićev prevodilački rad. Nije bio samo veliki američki pesnik srpskog porekla, nego i jedan od onih koji su američkoj publici otvarali vrata srpskoj i južnoslovenskoj poeziji. Poezi fondacija podseća da je prevodio srpske, hrvatske, slovenačke i makedonske pesnike, a njegova antologija The Horse Has Six Legs ostala je važna ulazna tačka u srpsko pesništvo za čitaoce engleskog jezika.
To je važan vid kulturne službe. Mnogi uspešni autori drugog jezika potpuno se odvoje od književne tradicije iz koje potiču. Simić to nije učinio. Naprotiv, održavao je dvostruki tok: stvarao je u engleskom, ali je nastavio da u američki prostor unosi glasove pesnika iz jezika svog porekla. U tome se vidi duboka lojalnost kulturnoj memoriji, ali bez bilo kakvog folklornog samosažaljenja. Simić nije „predstavljao Balkan“ kao stereotip. On ga je prevodio kao ozbiljnu književnost.
Univerzitet i američki književni život
Simić je više od tri decenije predavao na Univerzitetu Nju Hempšir. Taj deo njegove biografije nije samo akademska stavka. Bio je jedan od onih profesora koji ne žive pored književnosti nego u njoj. UNH ga danas pamti ne samo kao velikog autora nego i kao mentora, duhovitog sagovornika, čoveka koji je voleo hranu, vino, fudbal, prijatelje i jednostavne radosti. Ta zemaljska dimenzija važna je za razumevanje njegove poezije. Kod njega nema sterilne književne uzvišenosti. Ima mudrosti stola, noći, razgovora i čoveka koji zna da se o najvećim pitanjima često misli dok se seče hleb ili pere sud.
Takva prizemljenost štitila ga je od poze. Čak i kada govori o smrti, istoriji ili Bogu, Simić ne zvuči kao sveštenik sistema ideja. Zvuči kao neko ko je video previše da bi verovao velikim frazama, ali i kao neko ko je zadržao dovoljno radoznalosti da ne pristane na ciničnu prazninu.
Pesnik-laureat Amerike
Kada ga je Kongresna biblioteka imenovala za 15. pesnika-laureata Sjedinjenih Država 2007. godine, to je bilo više od ceremonijalne počasti. Bilo je to priznanje da je čovek rođen u Beogradu, sa ratnim detinjstvom i emigrantskim iskustvom, postao jedan od glasova kroz koje Amerika razume samu sebe. Takva putanja ima gotovo simboličku snagu. Pokazuje da američka književnost u svom najboljem obliku nije zatvoren nacionalni kabinet, nego prostor u koji se ulazi radom, originalnošću i jezičkom hrabrošću.
Ali laureatstvo kod Simića nije izbrisalo njegovu suštinsku autorsku osobenost. Nije postao državnički pesnik u konvencionalnom smislu. Ostao je ironičan, zaoštren, duhovit i sklon prevodima, esejima i neobičnim slikama. To je takođe dragoceno. Ponekad institucije umire autore. Kod Simića su samo dodatno potvrdile ono što je već bilo jasno.
Srpsko pamćenje u američkom jeziku
Za srpsku dijasporu Simić je možda najvažniji upravo kao primer da se poreklo može zadržati ne samo kroz biografsko sećanje, nego i kroz duboku strukturu osećanja. Njegove pesme nisu „srpske“ na deklarativan način. Retko kada one nose jednostavne znakove zavičajnog identiteta. Ali njihov pogled na istoriju, nasilje, glad, predmetni svet i ljudsku komediju nosi iskustvo koje je nemoguće odvojiti od beogradskog detinjstva, evropske katastrofe i emigrantske preobrazbe.
On je dokaz da identitet u književnosti nije nužno sadržaj, nego način gledanja. U tom smislu Simić je i američki i srpski pesnik, ne zato što bi ga trebalo raspolutiti između dve tradicije, nego zato što ih je spojio u jedinstven glas. Njegovo srpstvo nije politička parola, nego pozadina senzibiliteta. Njegova amerikanizacija nije odricanje, nego prevođenje jednog iskustva u novi jezik.
Smrt i trajanje
Čarls Simić umro je 9. januara 2023. godine, u 84. godini. Vest o njegovoj smrti dočekana je u Americi kao odlazak jednog od poslednjih velikih originala pesničke scene druge polovine 20. veka. I to je tačno. Ali za srpsku kulturnu perspektivu on ostaje još nešto: dokaz da se iz rasutosti, selidbe, gubitka i jezičke promene može izroditi delo prvog reda.
Njegovo mesto u istoriji američkih Srba sasvim je sigurno. Ne zato što je bio samo „naš čovek koji je uspeo tamo“, nego zato što je svojom poezijom proširio sam američki jezik. Malo je većeg uspeha od toga. Naučnik menja način na koji svet funkcioniše, političar način na koji se njime upravlja, a pesnik menja način na koji ga ljudi uopšte vide.
Simić je to radio tihim, kratkim, neobičnim pesmama u kojima kašika može postati proročanstvo, mrak može imati ukus detinjstva, a humor može biti poslednji oblik dostojanstva. U tom spoju rata i igre, užasa i ironije, predmeta i metafizike, nastao je jedan od najoriginalnijih glasova savremene poezije. Za srpstvo.com to je više od biografije velikog čoveka. To je podsetnik da dijaspora ne proizvodi samo uspešne karijere, nego ponekad i nove načine da se govori o svetu.