Malo je srpskih glumaca čije je lice tako snažno ušlo u popularno pamćenje jedne druge zemlje kao lice Gojka Mitića u Istočnoj Nemačkoj. Rođen 13. juna 1940. u Strojkovcu kod Leskovca, Mitić je iz južnosrpskog sela, preko studija fizičke kulture u Beogradu i kaskaderskog rada u međunarodnim koprodukcijama, stigao do statusa jedne od najvećih zvezda filmske kulture DDR-a. Njegova biografija je priča o talentu, telu, disciplini, političkoj simbolici filma i neobičnom putu kojim jedan Srbin postaje junak nemačke imaginacije o američkom Zapadu.
Gojko Mitić je najpoznatiji po takozvanim indijanskim filmovima studija DEFA, istočnonemačkoj varijanti vesterna u kojoj su junaci najčešće bili domorodački narodi, a ne beli osvajači. U tom obrnutom vesternu Mitić je igrao poglavice, ratnike i vođe koje su publika Istočne Nemačke i drugih socijalističkih zemalja doživljavale kao pravedne, hrabre i moralno čiste. Bio je Tokei-ihto, Čingačguk, Tecumseh, Ulzana i niz drugih figura kroz koje je DDR gradio sopstveni odgovor na zapadni vestern.
Za srpsku dijasporu u Nemačkoj Mitić je važan jer njegova karijera ne pripada ni klasičnoj emigrantskoj istoriji ni uskom nacionalnom okviru. On je bio deo nemačke masovne kulture, ali je u nju ušao sa telom, glasom, disciplinom i biografijom čoveka iz Jugoslavije. Njegova popularnost pokazuje da identitet u rasejanju ponekad funkcioniše na neočekivan način: ne kroz ulogu Srbina na ekranu, nego kroz činjenicu da srpski glumac postaje nosilac tuđeg mita.
Detinjstvo u ratu i fizička kultura kao put
Mitićevo detinjstvo obeleženo je Drugim svetskim ratom i odrastanjem u seoskoj sredini u kojoj se rad, izdržljivost i fizička sprema ne uče kao dodatak, nego kao deo života. Njegov otac je bio u partizanskom pokretu, a ratno iskustvo porodice ostavilo je trag na ranim godinama. Posle rata, kao i mnogi mladi ljudi iz socijalističke Jugoslavije, Mitić je šansu tražio kroz školovanje i sport.
Studirao je na Visokoj školi za fizičku kulturu u Beogradu. To obrazovanje kasnije će se pokazati presudnim. Film često pamti lice, ali kod Mitića je telo bilo jednako važno. Jahanje, skokovi, borbe, trčanje, padovi i kaskaderske scene nisu bili samo dekoracija. Njegova uverljivost počivala je na fizičkoj sigurnosti. Publika je verovala njegovim junacima jer je na ekranu videla čoveka koji zaista može da izvede ono što uloga traži.
Početkom šezdesetih, Jugoslavija je bila važna lokacija za međunarodne filmske produkcije. Pejzaži Dalmacije, Like, Crne Gore i drugih krajeva često su glumili američki Zapad u koprodukcijama. Studentima fizičke kulture i sportistima otvarala se mogućnost da rade kao statisti i kaskaderi. Mitić je u taj svet ušao praktično, kroz rad na setu, pre nego što će postati zvezda.
Ulazak u film i DEFA preokret
Prve uloge i kaskaderski poslovi doveli su ga u blizinu filmske industrije u trenutku kada je vestern u Evropi bio izuzetno popularan. Zapadnonemački filmovi po Karlu Maju, sa Pjerom Brisom kao Vinetuom i Leksom Barkerom kao Old Šeterhendom, već su stvarali veliku publiku. Istočna Nemačka je, međutim, želela sopstveni model. DEFA nije samo kopirala zapadne obrasce. Ona je pokušala da vestern ideološki preokrene.
U američkom klasičnom vesternu domorodački narodi dugo su bili prikazivani kao prepreka širenju civilizacije. DEFA filmovi su tu perspektivu menjali. Njihovi junaci bili su domorodački vođe koji se bore protiv kolonijalne pohlepe, nepravde, kapitala i vojne sile. Naravno, i ti filmovi su imali svoje stereotipe i političke šeme, ali su u tadašnjem kontekstu nudili drugačiju moralnu tačku gledanja. Gojko Mitić je postao lice tog preokreta.
Veliki proboj donela je uloga u filmu Die Söhne der großen Bärin iz 1966. godine. Kao Tokei-ihto, Mitić je postao junak koji spaja fizičku snagu, dostojanstvo i pravednički otpor. Film je gledala ogromna publika u DDR-u, a Mitić je gotovo preko noći postao zvezda. Usledili su naslovi kao što su Chingachgook, die große Schlange, Spur des Falken, Weiße Wölfe, Tecumseh, Ulzana i drugi.
Zašto je publika verovala Gojku Mitiću
Mitićeva popularnost nije bila slučajna. On je imao ono što filmska industrija teško proizvodi veštački: fizičku prisutnost koja deluje prirodno. Bio je atletski građen, disciplinovan, vešt u pokretu i dovoljno uzdržan u glumi da njegove figure ne postanu karikature. Uloge koje je igrao često su bile napisane kao moralni simboli, ali ih je on činio telesno uverljivim.
Važno je i to što je sam izvodio mnoge zahtevne scene. U vremenu pre digitalnih efekata publika je osećala razliku između stvarnog rizika i filmske prevare. Mitić je jahao, skakao, borio se i kretao se kroz kadar sa sigurnošću čoveka koji je fizički prisutan u ulozi. To je stvaralo poverenje. Njegov junak nije morao mnogo da govori da bi delovao snažno.
Postojao je i dublji razlog. Publika DDR-a u Mitićevim ulogama nije gledala samo avanturu, nego moralnu bajku o otporu slabijih prema jačima. U društvu koje je sebe predstavljalo kao antikolonijalno i antifašističko, indijanski filmovi imali su političku funkciju. Ali za gledaoce, naročito decu i mlade, oni su bili i prostor čistog uzbuđenja: konji, široki pejzaži, prijateljstvo, izdaja, borba i pravda. Mitić je bio lice te pravde.
"Vinetu Istoka" i zamka poređenja
Gojka Mitića su često nazivali "Vinetuom Istoka". Ta formula je razumljiva, ali nije sasvim precizna. U DEFA filmovima on nije igrao Vinetua, niti je istočnonemački ciklus bio prosta kopija zapadnonemačkih Karl-May filmova. Poređenje je više govorilo o popularnosti nego o ulozi. Kao što je Pjer Bris na Zapadu postao lice plemenitog apačkog poglavice, tako je Mitić na Istoku postao lice pravednog domorodačkog junaka.
Ipak, poređenje ima istorijsku vrednost jer pokazuje podeljenu nemačku kulturu Hladnog rata. I Zapad i Istok voleli su vestern, ali su ga čitali drugačije. Zapadnonemački Vinetu bio je romantični mit o prijateljstvu, prirodi i moralnom idealu. Istočnonemački Mitićevi junaci bili su snažnije vezani za priču o kolonijalnom nasilju i otporu potlačenih. I jedni i drugi filmovi bili su evropske fantazije o Americi, ali su otkrivali nemačke potrebe svog vremena.
Mitić se u tom poređenju dobro držao jer nije pokušavao da bude kopija. Njegova glumačka pojava bila je drugačija: manje salonska, više fizička; manje romantično sanjiva, više borbena; manje vezana za jednu figuru, više za čitav niz uloga. Zato ga publika nije pamtila samo kao zamenu za zapadnog junaka, nego kao autentičnu zvezdu sopstvenog filmskog sveta.
Srbin koji glumi američkog domoroca u nemačkom filmu
Iz današnje perspektive, Mitićeve uloge otvaraju i složena pitanja predstavljanja. Srpski glumac igrao je domorodačke vođe Severne Amerike u filmovima koje je proizvodila nemačka socijalistička kinematografija, često snimanim na jugoslovenskim lokacijama. To je višestruka kulturna zamena: Balkan glumi Ameriku, Srbin glumi Indijanca, nemački studio govori o kolonijalizmu, a evropska publika dobija sopstvenu sliku potlačenog junaka.
Takva konstrukcija danas se može kritikovati iz više razloga. Ona nije autentičan glas domorodačkih naroda. Ona je evropska projekcija. Ali bi bilo pogrešno svesti je samo na problem. U vremenu kada su mnogi zapadni vesterni domorodačke likove prikazivali jednostrano, DEFA filmovi su makar moralni centar pomerili na njihovu stranu. Mitić je u toj promeni imao ključnu ulogu jer je njegovim junacima dao dostojanstvo.
Za srpsku biografsku perspektivu upravo ta složenost je zanimljiva. Mitić nije postao važan zato što je na ekranu predstavljao Srbiju, nego zato što je kao čovek iz Srbije postao posrednik jedne nemačke fantazije o pravdi. Njegovo poreklo nije bilo tema njegovih uloga, ali je bilo deo njegove stvarne prisutnosti: akcenat, fizička škola, balkansko filmsko iskustvo, jugoslovenski pejzaži i profesionalna disciplina ulazili su u nemački kulturni proizvod.
Posle indijanskih filmova
Velike zvezde popularnih žanrova često teško izlaze iz svojih najpoznatijih uloga. Mitić je to osećao. Posle niza indijanskih filmova pokušavao je da radi i druge stvari: televiziju, pozorište, režiju, voditeljske poslove i druge žanrove. Igrao je Spartaka na sceni, pojavljivao se u televizijskim serijama, režirao dečje filmove i ostao prisutan u javnom životu Istočne Nemačke.
To širenje karijere pokazuje da nije bio samo lice jedne franšize. Ipak, popularno pamćenje je uporno. Publika ga je vraćala konju, poglavici, pogledu preko prerije. Takva sudbina može biti i blagoslov i ograničenje. Blagoslov, jer glumac dobija trajnu prepoznatljivost. Ograničenje, jer svaka nova uloga mora da se bori protiv stare slike.
Mitić je tu sliku uglavnom prihvatio bez gorčine. Nije je se odrekao, ali ju je vremenom proširio. Posle ujedinjenja Nemačke, kada je mnogi deo istočnonemačke kulture bio potisnut ili gledan sa podsmehom, on je ostao jedan od simbola koji su ljudi sa Istoka čuvali sa ličnom toplinom. Njegovo lice nije pripadalo samo propagandi, nego detinjstvu, bioskopima, televizijskim reprizama i porodičnom sećanju.
Bad Segeberg i kasni Vinetu
Posebno poglavlje Mitićeve karijere vezano je za Karl-May igre u Bad Segebergu. Tamo je od 1992. do 2006. godine igrao Vinetua, sada zaista ulazeći u ulogu sa kojom su ga ranije samo poredili. Taj period je zanimljiv jer se dogodio posle ujedinjenja Nemačke, u prostoru gde se istočna i zapadna popularna kultura dodiruju.
Mitić je na sceni nasledio mit koji je u zapadnonemačkoj kulturi već imao dugu tradiciju. Ali nije došao kao anonimni glumac. Došao je kao istočna legenda. Time je Bad Segeberg postao mesto simboličkog spajanja: "Vinetu Istoka" preuzima stvarnog Vinetua pred publikom koja je već nosila zapadni kanon Karla Maja. Njegovih petnaest sezona u toj ulozi svedoče da je publika prihvatila taj prelaz.
U kasnijim godinama vraćao se i u drugim ulogama, a ostao je vezan za fanovsku kulturu, festivalska sećanja i dokumentarne prikaze o DEFA nasleđu. DEFA fondacija mu je 2019. dodelila nagradu za životno filmsko delo, što je institucionalno potvrdilo ono što je publika već znala: Mitić nije bio samo popularni glumac, nego deo filmske istorije jedne zemlje koje više nema u političkom smislu, ali postoji u kulturnom pamćenju.
Nemačko pamćenje i srpski trag
Gojko Mitić živi u nemačkom pamćenju na nekoliko nivoa. Za generacije odrasle u DDR-u, on je junak detinjstva i mladosti. Za istoričare filma, on je ključna figura DEFA žanra koji pokazuje kako je socijalistička kinematografija preuzela i preoblikovala zapadni vestern. Za srpsku dijasporu, on je dokaz da srpski umetnik može postati deo identitetske memorije druge kulture.
Njegov srpski trag nije u tome što je na ekranu igrao srpske teme. Naprotiv, najpoznatiji je po ulogama koje su geografski i etnički daleko od Srbije. Ali upravo zato je zanimljiv. Srpska biografija u svetu ne mora uvek da bude biografija nacionalnog predstavljanja. Ponekad je to biografija profesionalnog tela i talenta koji ulaze u tuđi mit i menjaju ga iznutra.
Mitić je ostao povezan sa Srbijom i srpskom javnošću, ali njegova najveća javna domovina bila je nemačka publika. To ne umanjuje srpski element njegove priče. Naprotiv, pokazuje koliko su putevi srpskih umetnika u svetu bili raznovrsni. Neko prevodi srpsku književnost, neko vodi parohiju, neko predaje na univerzitetu, a neko postaje najpoznatiji indijanski poglavica istočnonemačkog filma.
Nasleđe
Nasleđe Gojka Mitića ne može se svesti na nostalgičnu sliku glumca na konju. Ono uključuje istoriju hladnoratovske kulture, evropske vesterne, jugoslovenske filmske lokacije, istočnonemačku publiku, pitanja predstavljanja domorodačkih naroda i dug život popularnih mitova. U svemu tome Mitić je bio više od izvođača. Bio je nosilac moralnog lika koji je milionima gledalaca značio hrabrost, dostojanstvo i otpor.
Njegova karijera pokazuje da popularna kultura nije manje važna od visoke umetnosti kada se meri stvarni uticaj na ljude. Mnogi profesori i kritičari mogu objasniti ideološke slojeve DEFA filmova, ali publika najpre pamti lice koje joj je dalo veru u pravdu. To lice bilo je lice Gojka Mitića.
Za srpski biografski korpus u Nemačkoj on je nezaobilazan. Ne zato što je bio "naš čovek" u tuđem filmu u površnom smislu, nego zato što je njegova karijera jedinstveno spojila srpsko poreklo, jugoslovensku filmsku infrastrukturu, nemačku hladnoratovsku imaginaciju i evropsku potrebu za junakom. Gojko Mitić ostaje Srbin koji je u Nemačkoj postao mit, ali i glumac koji je taj mit nosio radom, disciplinom i dostojanstvom.