Ljubinka Jovanović Mihailović pripada onoj generaciji srpskih umetnika koja je posle Drugog svetskog rata morala da se izbori za osnovno pravo slike: da ne bude samo ilustracija politike. Njena biografija vodi od Beograda, preko kratke, ali važne epizode Zadarske grupe, do Pariza, grada u kome je živela i radila više decenija. U toj putanji nije bilo jednostavne podele na domaće i strano, na tradiciju i modernost. Naprotiv, Ljubinka Jovanović je gradila slikarstvo upravo na njihovom susretu.
Rođena je 1922. godine u Beogradu, u porodici u kojoj je umetnička sklonost imala svoje mesto. Studirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu, u klasi Ivana Tabakovića, jednog od onih profesora koji su mladim umetnicima otvarali prostor za ozbiljno razumevanje moderne slike. Ali akademija je bila samo početak. Presudna iskustva došla su u krugu vršnjaka koji su osećali da se posleratna umetnost ne može svesti na propisane teme, herojske kompozicije i spoljašnji optimizam nove ideologije.
U francuskom biografskom korpusu Ljubinka Jovanović ima važno mesto zato što njen Pariz nije bio ukrasna epizoda, nego dug životni i umetnički prostor. Sa Miloradom Batom Mihailovićem otišla je u Francusku 1952. godine. Od tada je njen rad tekao između dve adrese: beogradske i pariske, srpske i evropske, intimne i javne. U tom rasponu oblikovala je opus koji se ne razume bez boje, znaka, discipline i sećanja na srednjovekovnu srpsku sliku.
Generacija posle rata
Posleratna umetnička scena u Jugoslaviji bila je obeležena velikim napetostima. Sa jedne strane, nova vlast je od umetnosti očekivala društvenu korisnost, optimističnu sliku obnove i razumljiv govor za široku publiku. Sa druge strane, mladi slikari koji su se školovali u Beogradu, Zagrebu ili na drugim mestima znali su da evropska umetnost već dugo govori drugačijim jezikom. Njima nije bilo dovoljno da slika posluži paroli. Tražili su unutrašnju slobodu forme.
Ljubinka Jovanović pripadala je upravo tom krugu. Njeni najbliži saradnici i prijatelji bili su umetnici koji će kasnije zauzeti važno mesto u srpskoj modernoj umetnosti: Milorad Bata Mihailović, Mića Popović, Petar Omčikus, Kosa Bokšan, Vera Božičković Popović i drugi. To nije bila samo grupa biografskih poznanstava. Bio je to krug ljudi koji su delili osećanje da se umetnik mora izboriti za pravo na lični ton.
Godine 1947. njihov odlazak u Zadar i stvaranje umetničke komune dobili su gotovo mitsko mesto u istoriji posleratne umetnosti. Zadarska grupa nije trajala dugo, ali je njen značaj bio veći od trajanja. Ona je pokazala da mladi umetnici žele da žive i rade izvan institucionalne stege, da slikaju neposredno, da razgovaraju, da se udalje od službene atmosfere i da preispitaju šta slika može biti. Za Ljubinku Jovanović to iskustvo je bilo deo ranog oslobađanja.
Zadar kao znak slobode
Zadarska epizoda često se opisuje kao pobuna. To je tačno, ali pobuna nije bila samo politička ili generacijska. Bila je i slikarska. Mladi umetnici nisu u Zadru pronašli gotov program. Pronašli su prostor u kome su mogli da vide svet bez previše posrednika: more, kamen, svetlost, lica, svakodnevicu i sopstvenu nesigurnost. Umetnost je za njih ponovo postajala pitanje pogleda, a ne samo zadatka.
Za Ljubinku Jovanović to je bilo važno jer njeno kasnije slikarstvo nikada neće biti bučno manifestno. Ona nije gradila opus na teatralnom gestu. Njena umetnička radikalnost bila je tiša, usredsređena na boju, površinu i znak. Ali da bi se do takve tišine došlo, bilo je potrebno najpre odbiti nametnutu glasnost ideološke slike.
Zadar je bio i prostor zajedničkog rada. Umetnici iz tog kruga uticali su jedni na druge, ali se nisu istopili u jedinstven stil. To je važno za razumevanje Ljubinke Jovanović. Ona se često pominje uz supruga Batu Mihailovića i širi posleratni krug, ali njen slikarski glas nije izveden iz tuđeg. On ima sopstvenu logiku: više unutrašnju nego ekspresivnu, više sabranu nego narativnu.
Odlazak u Pariz
Kada su Ljubinka Jovanović i Milorad Bata Mihailović otišli u Pariz 1952. godine, taj grad je još imao snažnu privlačnost za umetnike iz cele Evrope. Posle rata, Pariz više nije bio jedini centar moderne umetnosti, jer se američka scena brzo uzdizala, ali je i dalje bio velika škola viđenja. Za umetnike iz Jugoslavije Pariz je značio susret sa galerijama, salonima, kritikom, starim muzejima i živim raspravama o apstrakciji, figuraciji, ekspresiji i boji.
Ljubinka Jovanović nije u Parizu postala francuska slikarka u uskom smislu. Ona je ostala srpska umetnica koja je u francuskom prostoru proširila svoj jezik. To je bitna razlika. Pariz joj nije izbrisao poreklo, nego ga je učinio složenijim. U njemu je mogla da vidi kako tradicija ne mora biti provincijalna ako je umetnik prevede u savremenu formu.
Izlagala je u Parizu i drugim gradovima, učestvovala u zajedničkim i samostalnim predstavljanjima, i ostala prisutna u srpskoj kulturnoj javnosti. Njen život između Beograda i Pariza nije bio jednostavan emigrantski prekid sa maticom. Bio je to stalni dvosmerni tok: iz Pariza se vraćala srpskoj tradiciji, iz srpske tradicije se vraćala pariskoj slobodi.
Boja kao osnovni jezik
U slikarstvu Ljubinke Jovanović boja nije samo površinski efekat. Ona je nosilac raspoloženja, ritma i unutrašnje konstrukcije slike. Njene kompozicije često deluju kao da polaze od prepoznatljivog motiva, ali ga zatim preobražavaju u sistem znakova. Figura se smiruje, oblik se redukuje, a slika počinje da govori kroz odnos tonova, linija i prostornih napetosti.
To slikarstvo ne traži brzu naraciju. Ono se ne iscrpljuje u pitanju šta je predstavljeno. Gledalac mora da prihvati sporiji ritam: da prati kako se boja zgušnjava, kako površina diše, kako se znak pojavljuje kao trag, a ne kao ilustracija. U tome je Ljubinka Jovanović bliska velikim modernističkim pokušajima da se slika oslobodi anegdote, ali ne i duhovnog sadržaja.
Njena veza sa srpsko-vizantijskom tradicijom posebno je važna. Ona nije kopirala freske ili ikone. Nije pravila dekorativne citate srednjeg veka. Umesto toga, preuzimala je osećanje frontalnosti, sabranosti, unutrašnjeg sjaja i znakovne discipline. U njenom radu srednjovekovno nasleđe postaje moderni slikarski materijal.
Srednjovekovno nasleđe bez nostalgije
Srpska umetnost 20. veka često se vraćala srednjem veku, ali na različite načine. Nekada je to bilo akademsko divljenje fresci, nekada nacionalna simbolika, nekada dekorativno pozivanje na manastire. Kod Ljubinke Jovanović taj povratak je drugačiji. Ona ne traži prošlost kao utočište od moderne, nego kao duboki rezervoar forme.
Vizantijsko i srpsko srednjovekovno slikarstvo u njenom opusu nije muzej. Ono je iskustvo slike kao duhovne površine. Boja ima težinu, linija ima smisao, a figura može biti prisutna i kada je gotovo nestala u znaku. To je jedan od razloga zbog kojih njeno slikarstvo deluje istovremeno savremeno i arhaično. Ono ne imitira starinu, ali pamti da slika može biti više od prizora.
U Parizu je takav pristup imao posebnu vrednost. U gradu velikih modernističkih eksperimenata umetnica iz Srbije mogla je da pokaže da modernost ne mora značiti brisanje nasleđa. Naprotiv, za umetnika iz kulture sa snažnim srednjovekovnim vizuelnim pamćenjem, modernost može biti način da se to pamćenje obnovi.
Žena u umetničkom krugu
Biografija Ljubinke Jovanović mora se čitati i kroz pitanje položaja žene u umetnosti. Ona je pripadala krugu izuzetnih slikara, ali su istorije umetnosti često lakše pamtile muška imena. Žene su u takvim krugovima neretko bile opisivane kao supruge, saputnice ili članice generacije, dok je njihov samostalni opus ostajao u drugom planu.
Kod Ljubinke Jovanović taj rizik je očigledan jer je njen život bio nerazdvojiv od života Milorada Bate Mihailovića, velikog slikara i snažne umetničke ličnosti. Ali njeno delo ne sme biti čitano samo kroz njegovu biografiju. Ona je imala sopstvenu slikarsku disciplinu, sopstveni odnos prema boji i sopstveni način da spoji modernost i nasleđe.
U tome se vidi tiha istorijska nepravda, ali i snaga njenog rada. Delo koje opstaje ne traži stalnu biografsku odbranu. Ono traži pažljiv pogled. Kada se Ljubinkine slike posmatraju izvan pomoćnih fusnota o umetničkom krugu, vidi se zrela autorka koja je dosledno gradila lični svet.
Između Beograda i Pariza
Život između dve sredine može umetnika rastrzati, ali može mu dati i dvostruku perspektivu. Beograd je za Ljubinku Jovanović bio mesto porekla, umetničkog formiranja, prijateljstava i jezika. Pariz je bio mesto izlaganja, susreta i dugog rada u evropskom okruženju. Nijedna od te dve adrese nije dovoljna sama za sebe.
U Beogradu se njeno delo čita u okviru srpske posleratne moderne, grupe "Jedanaestorica", Udruženja likovnih umetnika Srbije i društva "Lada". U Parizu se čita kroz internacionalni krug umetnika koji su iz različitih zemalja donosili sopstvena nasleđa u zajednički modernistički prostor. Ta dvostrukost je najdragocenija: ona pokazuje da srpska umetnost nije bila zatvoren sistem, nego deo evropskog razgovora.
Ljubinka Jovanović umrla je u Parizu 2015. godine. Taj podatak simbolički zatvara jednu biografiju koja je decenijama bila razapeta između dve kulturne geografije. Ali smrt u Parizu ne znači udaljavanje od srpske umetnosti. Naprotiv, potvrđuje koliko je srpsko umetničko iskustvo 20. veka bilo povezano sa evropskim centrima.
Nasleđe
Nasleđe Ljubinke Jovanović sastoji se od slika, izložbi, pripadnosti važnim umetničkim grupama i tihe istrajnosti u sopstvenom jeziku. Ona nije umetnica jednog efekta. Njen opus traži strpljenje, jer se u njemu modernizam ne pokazuje kao buka nego kao sabranost. Boja, znak i srednjovekovno pamćenje čine osnovu njenog doprinosa.
Za istoriju srpske dijaspore i kulturnih veza ona je posebno važna kao primer umetnice koja nije prekinula vezu sa maticom odlaskom u Francusku. Naprotiv, njen odlazak je tu vezu učinio vidljivijom. U Parizu je nosila Beograd i srpsko-vizantijsko nasleđe, a u Beograd je vraćala iskustvo evropske umetničke scene.
Ljubinka Jovanović zato ostaje značajna figura srpsko-francuskog umetničkog prostora: slikarka koja je odbila da bira između tradicije i modernosti, između Beograda i Pariza, između lične tišine i istorijske pripadnosti. Njeno delo pokazuje da se najtrajniji mostovi ne grade uvek velikim manifestima. Ponekad se grade bojom, znakom i upornim radom jedne umetnice koja zna da prošlost može biti živa samo ako se ponovo naslika.