Sava Radulović, u američkim zapisima najčešće Savo Radulovic, pripada generaciji umetnika čiji se život ne može odvojiti od emigracije, rada i rata. Rođen je 27. januara 1911. godine u Gornjem Polju kod Nikšića, u prostoru crnogorskog krša, porodične tradicije i tvrdog života. U Ameriku je stigao kao dečak 1921. godine, a tamo je iz sveta rudarskog Ilinoisa, porodične fotografske radnje i umetničkog školovanja u St. Louisu došao do Njujorka, izložbi, ratne službe i galerijskog rada.
Njegova biografija je važna za srpsku dijasporu jer pokazuje umetnički put koji nije nastao u luksuzu. Radulović nije bio dete velikog evropskog ateljea koje je samo promenilo kontinent. Bio je dečak iz porodice koja se pridružila ocu u Americi, u malom rudarskom mestu Zeigler u Ilinoisu. U takvom prostoru umetnost nije bila očigledan izbor. Ona je morala da se izbori sa potrebom za radom, porodičnim obavezama i ograničenim mogućnostima.
Za istoriju Srba u Americi Radulović je dragocen upravo zato što povezuje više svetova: crnogorsko-srpsko zavičajno poreklo, radničku emigraciju, američko umetničko obrazovanje, vojnu službu u Drugom svetskom ratu i njujorški galerijski život. U jednoj biografiji nalaze se foto-aparat, štafelaj, uniforma i galerijski zid.
Gornje Polje i porodični odlazak
Gornje Polje kod Nikšića nije samo geografska činjenica. To je zavičaj koji nosi određenu etiku: oskudica, porodica, čast, rad, pravoslavno nasleđe i svest o poreklu. Ljudi iz takvih krajeva u Ameriku nisu odlazili kao turisti istorije, nego kao oni koji traže opstanak. Početkom 20. veka veliki broj ljudi iz Crne Gore, Hercegovine, Like, Dalmacije i drugih srpskih krajeva prelazio je okean u potrazi za poslom.
Radulovićev otac Ivan već je bio u Sjedinjenim Državama i imao fotografski posao u Zeigleru. Godine 1921. doveo je porodicu u Ameriku. Za desetogodišnjeg Savu to je značilo radikalan lom: promena jezika, škole, pejzaža, društvenog statusa i budućnosti. Detinjstvo u Americi nije počelo u velikoj kulturnoj prestonici, nego u malom gradu oblikovanom rudnicima i radničkim životom.
Porodična fotografska radnja bila je presudna. U njoj je mladi Radulović učio o slici pre nego što je postao slikar. Fotografija traži oko za kompoziciju, svetlost, lice i trenutak. Čak i kada je posao zanatski, on dete uči da posmatra. Za budućeg slikara to je bila prva škola gledanja.
Zeigler: radničko mesto i početak oka
Zeigler u Ilinoisu bio je malo rudarsko mesto, jedan od onih američkih gradova u kojima su se doseljenici različitog porekla susretali kroz posao i svakodnevicu. Takva sredina nije nudila mnogo umetničkih institucija, ali je nudila ljudske prizore: radnike, porodice, siromaštvo, svečanosti, portrete, sahrane, venčanja, decu i lica koja foto-radnja beleži.
Rad u očevoj fotografskoj radnji dao je Raduloviću praktičnu disciplinu. Umetnost se tu ne pojavljuje kao apstraktna ideja, nego kao posao koji zavisi od mušterije, svetla, aparata i vremena. Fotograf mora znati kako da postavi lice, kako da uhvati karakter, kako da napravi sliku koja će porodici značiti. To iskustvo kasnije može preći u slikarstvo.
U malom mestu talenat se brzo primeti, ali se teško razvija. Ako nema škole, ateljea, profesora i izložbi, dar ostaje zatvoren. Radulović je zato morao otići dalje. Godine 1929. preselio se u St. Louis sa sestrom Krstinjom, a taj korak je označio prelazak iz porodičnog zanata u ozbiljnije umetničko obrazovanje.
St. Louis i umetničko školovanje
U St. Louisu je Radulović počeo da studira umetnost, najpre kao vanredni, a zatim kao redovni student u školi likovnih umetnosti pri Washington University. To je bio trenutak kada se njegov talenat našao pred sistematskim zahtevima: crtež, anatomija, kompozicija, boja, istorija umetnosti i rad pod profesorima.
Među važnim imenima u njegovom školovanju navodi se Tanasko Milović, umetnik srpskog porekla u St. Louisu. Taj podatak je posebno značajan za dijasporu. On pokazuje kako se umetničko znanje u Americi ponekad prenosilo i kroz ljude istog ili bliskog porekla. Stariji umetnik iz zajednice mogao je mladom doseljeniku otvoriti put ne samo tehnički, nego i psihološki: pokazati mu da je moguće biti i Amerikanac i umetnik sa balkanskim korenom.
Radulovićev uspon u St. Louisu potvrđuju priznanja i izložbe. Prema biografskim zapisima, već do kasnih tridesetih dobio je značajna priznanja, uključujući Carnegie Fellowship za Fogg Museum pri Harvardu. To govori da je njegov rad prepoznat van lokalne zajednice. Za umetnika iz emigrantske porodice to je bio veliki iskorak.
Prva njujorška vrata
Radulović je prvu izložbu u Njujorku imao 1940. godine. Njujork je u to vreme već bio jedan od najvažnijih umetničkih centara u Americi, a uskoro će postati i globalna prestonica moderne umetnosti. Doći do njujorške scene značilo je izaći iz regionalnog okvira i suočiti se sa strožom konkurencijom.
Za slikara njegovog porekla to nije bio samo profesionalni korak. Bio je i simbolički prelaz iz radničkog doseljeničkog sveta u javni prostor američke kulture. Porodična foto-radnja, rudarski grad i umetnička škola sada su se pretvarali u galerijski rad. To je put koji pokazuje koliko je američka mobilnost mogla biti stvarna, ali i koliko je tražila rada.
Radulovićev stil se u dostupnim opisima vezuje za slikarstvo, grafiku, apstraktne i figuralne motive, portrete i šire modernističke tendencije. Nije ga lako svesti na jednu etiketu. To je takođe deo njegove vrednosti. Kao umetnik emigrantskog iskustva, kretao se između tradicije zanata i novih izraza, između portreta i apstrakcije, između Evrope koju je nosio u poreklu i Amerike u kojoj je radio.
Ratni umetnik
Drugi svetski rat prekinuo je mnoge umetničke biografije. Kada su Sjedinjene Države ušle u rat, Radulović se prijavio u američku vojsku. Služio je kao ratni umetnik i obaveštajni posmatrač za savezničke armije u Severnoj Africi, Italiji i Jugoslaviji. Taj deo života izuzetno je važan jer vraća umetnika na prostor evropskog rata, ali sada u američkoj uniformi.
Ratni umetnik nije samo ilustrator. On beleži prizore koje fotografija ne može uvek da obuhvati: atmosferu, strah, iscrpljenost, čekanje, lice vojnika, razoren pejzaž, moralni pritisak trenutka. Umetničko oko u ratu ima dokumentarnu, ali i ljudsku funkciju. Ono pamti ono što statistika ne može.
Za Radulovića je povratak prema Jugoslaviji u ratnim uslovima morao imati posebnu težinu. Kao dečak je otišao iz starog kraja; kao američki vojnik i umetnik vraćao se u evropski ratni prostor. U toj ulozi spajaju se dve biografije: doseljenik koji je postao Amerikanac i čovek koji ne može sasvim biti odvojen od Balkana.
Posleratni Njujork i Artists Little Gallery
Posle rata Radulović je nastavio umetnički rad i postao vlasnik i direktor Artists Little Gallery, koju je vodio od 1946. do sedamdesetih godina. Galerija je posebno važna jer pokazuje da nije bio samo slikar, nego i organizator umetničkog života. Voditi galeriju znači birati radove, razgovarati sa umetnicima, kolekcionarima i publikom, stvarati prostor u kojem se umetnost susreće sa tržištem.
Za doseljeničkog umetnika to je veliki stepen integracije. On više nije samo onaj koji traži priznanje od američkih institucija; postaje neko ko i sam gradi instituciju, makar malu. Artists Little Gallery bila je deo njujorške umetničke svakodnevice, a Radulović je kroz nju učestvovao u oblikovanju scene.
Od 1949. do 1950. koristio je Fulbright stipendiju u Rimu, na Accademia di Belle Arti. Taj boravak vraća ga evropskoj umetničkoj tradiciji, ali sada iz pozicije američkog umetnika. Rim je za slikara prostor duboke istorije: crkve, freske, antički ostaci, renesansa, barok i posleratna italijanska umetnost. Za Radulovića je to bio dodatni sloj formacije.
Izložbe i institucije
Radulovićevi radovi birani su za grupne izložbe u važnim institucijama i prostorima, među kojima se navode Whitney Museum of American Art, National Academy of Design, Wildenstein Gallery u Njujorku, Galleria Nazionale d'Arte Moderna u Rimu, Pennsylvania Academy of the Fine Arts i Saint Louis Art Museum. Takva lista govori o umetniku koji nije ostao lokalna zanimljivost.
Njegova dela nalaze se u javnim i privatnim kolekcijama, uključujući muzejske i institucionalne zbirke u Americi. To je važno jer umetničko nasleđe ne živi samo u biografiji, nego u prisustvu dela. Slika u kolekciji nastavlja da govori i kada umetnik više nije prisutan.
Radulovićev umetnički put pokazuje kako se emigrantska biografija može pretvoriti u američki kulturni doprinos. On nije slikao samo kao predstavnik porekla. Radio je kao američki umetnik koji u sebi nosi zavičaj, ali koji učestvuje u jeziku i institucijama zemlje u kojoj živi.
Identitet između Crne Gore, Srbije i Amerike
Pisati o Raduloviću znači pažljivo čitati identitet. Rođen je kod Nikšića, u prostoru koji je istorijski, porodično i crkveno blizak srpskom kulturnom krugu, ali i jasno crnogorski po zavičajnom imenu i državnoj istoriji. U Americi je najčešće predstavljen kao umetnik iz Jugoslavije ili Crne Gore, dok ga srpsko-američki zapisi prepoznaju kao deo srpske zajednice.
Takva složenost nije problem. Ona je stvarnost. Ljudi iz Crne Gore koji su dolazili u Ameriku često su nosili srpsko pravoslavno nasleđe, lokalnu crnogorsku zavičajnost, jugoslovenske dokumente i američku budućnost. Jedna etiketa retko je dovoljna. Radulović je baš zato važan: njegova biografija pokazuje kako se identitet u dijaspori ne slaže u jednostavne kutije.
Za srpstvo.com njegovo mesto nije u prisvajanju, nego u uključivanju. On pripada širem svetu srpsko-pravoslavne, crnogorske i južnoslovenske emigracije u Americi. Njegov umetnički rad pokazuje da taj svet nije stvarao samo crkve, klubove i novine, nego i slike, galerije i muzejske tragove.
Povratak i smrt u Dubrovniku
Sava Radulović umro je 17. novembra 1991. godine u Dubrovniku. Taj podatak ima snažan istorijski naboj. Godina 1991. bila je godina raspada Jugoslavije i rata u Hrvatskoj, a Dubrovnik je bio jedno od najvidljivijih mesta tog sukoba. Umreti u Dubrovniku u tom trenutku znači završiti život u času kada se prostor porekla ponovo lomio.
Sahranjen je na srpskom pravoslavnom groblju u Dubrovniku. To zatvara krug: dečak iz Gornjeg Polja, američki umetnik, ratni posmatrač, njujorški galerista i čovek koji se u smrti vraća pravoslavnom zavičajnom okviru na Jadranu. U toj sahrani vidi se koliko je njegov identitet ostao slojevit do kraja.
Za porodicu i zajednicu takvi trenuci su uvek više od biografskog podatka. Oni govore o tome gde čovek pripada kada se završi javna karijera. Radulović je živeo američku umetničku biografiju, ali njegovo poslednje mesto ostalo je vezano za srpsko-pravoslavni kulturni prostor.
Nasleđe
Nasleđe Save Radulovića nalazi se u slikama, grafičkim radovima, ratnim zapisima, galerijskoj istoriji i samoj činjenici da je iz emigrantskog radničkog sveta stigao do ozbiljne umetničke scene. On nije bio masovno poznata javna ličnost, ali takve biografije često najvernije pokazuju dubinu dijaspore.
U srpsko-američkoj istoriji on stoji uz umetnike koji su radili tiho, uporno i profesionalno. Njegov život pokazuje da se umetnički identitet gradi kroz zanat, školu, institucije i istrajnost. Nema tu jednostavne priče o geniju koji se odjednom pojavio. Postoji dečak iz Gornjeg Polja, fotografska radnja u Zeigleru, škola u St. Louisu, rat, Njujork, Rim, galerija i duga potraga za izrazom.
Zato Sava Radulović zaslužuje mesto u biografskom korpusu srpske dijaspore. On pokazuje da su ljudi našeg porekla u Americi bili ne samo radnici, vojnici i naučnici, nego i umetnici koji su stvarali slike, vodili galerije i svojim radom povezivali stari zavičaj sa novim svetom.