Sava Tekelija pripada onoj retkoj vrsti istorijskih ličnosti koje su za života bile bogate i uticajne, ali ih potomci ne pamte prvenstveno po bogatstvu i uticaju, već po onome što su od toga napravili za druge. U srpskoj istoriji mnogo je ljudi koji su bili hrabri, učeni ili politički važni; mnogo je manje onih koji su umeli da svoje obrazovanje, novac, društveni položaj i istorijsku intuiciju pretvore u trajnu ustanovu. Tekelija je upravo to učinio. Njegovo ime je danas gotovo sinonim za zadužbinarstvo shvaćeno ozbiljno, dugoročno i strateški.
Za mađarski blok na srpstvo.com Tekelija je centralna figura. Matica srpska u tekstu povodom njegove godišnjice ističe da je bio veliki dobrotvor, prvi Srbin doktor pravnih nauka i predsednik Matice srpske. Isti tekst precizira da je 1838. izabran za njenog predsednika, da je insistirao da Matica postane naučno društvo, da je imao ključnu ulogu u formiranju bogatog bibliotečkog fonda i da je njegova zadužbina Tekelijanum igrala ogromnu ulogu u tom poslu. Serbian Institute u Budimpešti dodaje da je Tekelija 1837. kupio zgradu za potrebe Tekelijanuma, a da je zadužbina od 1838. služila kao internat za mlade Srbe iz Pešte i šireg prostora Monarhije. Već iz te dve institucijske beleške vidi se koliko je širok njegov istorijski domet.
Plemićko poreklo i svet pogranične elite
Tekelija je potekao iz ugledne srpske plemićke porodice u habzburškom prostoru. Matica srpska podseća da je porodica stekla nasledno plemstvo još početkom osamnaestog veka, u kontekstu ratova protiv Osmanlija, i da je u njoj bilo više zapaženih ličnosti, uključujući i Savinog ujaka Petra Tekeliju, ruskog generala u službi Katarine Velike. Taj porodični okvir je važan zato što objašnjava njegovu polaznu poziciju: pripadao je sloju koji je imao pristup obrazovanju, višim društvenim krugovima i transimperijalnim mrežama.
Ali Tekelija se nije zadržao na nasleđenom statusu. Mnogo ljudi dobije ugled po rođenju; retki ga opravdaju radom. Kod njega je upravo to presudno. Plemićko poreklo mu je otvorilo vrata, ali ga nije automatski načinilo istorijski važnim. Istorijski važnim postao je zato što je znao šta da radi sa privilegijom.
U tome se razlikuje od mnogih. Nije bio samo bogati Srbin u habzburškom svetu, nego čovek koji je shvatio da se nacionalna budućnost ne može graditi samo čuvanjem statusa, nego i stvaranjem obrazovane elite. To je bila njegova velika ideja.
Arad, Buda, Beč i evropsko obrazovanje
Matica srpska navodi da se Sava Tekelija najpre školovao u srpskoj, a zatim u latinskoj školi u Aradu, da je pohađao višu gimnaziju u Budimu, da je slušao retoriku, potom studirao pravo na Univerzitetu u Beču i završio studije prava u Budimu 1785. godine. Već taj niz pokazuje izuzetnu širinu njegovog obrazovnog puta. Nije se kretao samo unutar jednog lokalnog kulturnog kruga, nego kroz više središta habzburškog obrazovanja.
Još važnije, Matica beleži da je 1786. odbranio doktorsku tezu De causa et fine civitatis i tako postao prvi Srbin doktor pravnih nauka. Teza je, kako se navodi, bila pisana u duhu francuskog enciklopedizma i prosvetiteljstva, pod uticajem Rusoa. Taj podatak je presudan. On pokazuje da Tekelija nije bio samo uspešan student prava, nego čovek koji je rano ušao u ozbiljan evropski razgovor o državi, društvu i političkom poretku.
Njegovo obrazovanje nije bilo puko sticanje diplome. Bilo je to stvaranje jedne veoma široke, gotovo enciklopedijske ličnosti. Matica navodi i da je učio francuski, italijanski i španski, pohađao prirodne nauke, proučavao anatomiju, hemiju, botaniku i matematiku, pa čak sticao i muzičko obrazovanje. Takva širina nije bila česta ni u mnogo većim narodima. Kod Srba tog vremena bila je gotovo izuzetna.
Prvi srpski doktor prava kao politička pojava
Važno je razumeti šta znači biti prvi Srbin doktor prava u drugoj polovini osamnaestog veka. To nije samo privatni trijumf učenog čoveka. To je simbol nastajanja jedne nove vrste srpske elite. U vremenu kada srpski narod nema svoju punu državnu strukturu, kada je razuđen između carstava, vera i različitih upravnih sistema, pojava čoveka koji najviše nivoe pravnog obrazovanja stiče u evropskim centrima ima skoro programski značaj.
Tekelija je razumeo da se istorijska sudbina jednog naroda ne rešava samo bunom i vojničkim junaštvom, nego i znanjem, institucijama i sposobnošću da se artikulišu interesi na jeziku modernog prava i politike. Upravo zato njegovo ime ne treba vezivati samo za dobročinstvo. On je bio i jedan od prvih srpskih mislilaca državnosti u modernom smislu.
Matica srpska podseća da je 1805. preveo Votsonove Rimljane u Španiji i da je u predgovoru izložio svoj program obnove srpske države. To je dragocen podatak. Pokazuje da se njegovo prosvetiteljsko i pravničko delovanje nije zaustavljalo na ličnom obrazovanju, već je imalo političku imaginaciju. Tekelija je hteo obrazovanu naciju, ali i naciju sposobnu da o sebi misli kao o istorijskom subjektu.
Podrška ustanicima i ideja obrazovane elite
Matica izričito navodi da je na različite načine pomagao srpske ustanike u borbi za oslobođenje od Turaka. To je važno, ali jednako je važan razlog zbog koga ih je pomagao. Nije ga pokretala samo romantična patriotska emocija. Pokretalo ga je uverenje da se političko oslobođenje mora pratiti stvaranjem snažnog obrazovanog sloja.
Tu se vidi njegova istinska modernost. Tekelija nije želeo narod koji će samo povremeno ustajati, nego narod koji će proizvoditi pravnike, učitelje, činovnike, intelektualce i kulturne posrednike. Matica njegovu prosvetiteljsku misiju sasvim jasno povezuje sa uverenjem da treba oblikovati „snažnu intelektualnu elitu“ kako bi se srpski narod ponovo povezao sa evropskim tokovima.
Ta ideja zvuči savremeno i danas. Tekelija je shvatio da bez školovane omladine nema trajne nacionalne politike. Sloboda bez obrazovanja lako se rasipa. Institucije bez kadrova ostaju samo forma. U tom smislu on je bio strateg srpske budućnosti mnogo više nego što se često misli.
Matica srpska i 1838. godina
Godina 1838. jedna je od ključnih tačaka Savine biografije. Matica srpska navodi da je tada izabran za njenog predsednika i da je to bio jedan od najznačajnijih događaja u istoriji srpskog naroda. Ova formulacija možda deluje svečano, ali nije preterana. Matica je već bila važna ustanova, ali joj je Tekelijino predsedništvo dalo novu težinu, ozbiljnost i široki program.
Prema istom izvoru, upravo je on posredovao da Matica postane naučno društvo. To je ogroman doprinos. Umesto da ostane samo književno i kulturno središte u užem smislu, Matica dobija obrise ozbiljne nacionalne institucije koja misli dugoročno, sistematski i višedisciplinarno. Današnjih sedam naučnih odeljenja Matice, kako se navodi, duguju deo svog konceptualnog porekla upravo toj njegovoj viziji.
Tekelija je takođe imao ključnu ulogu u stvaranju bogatog bibliotečkog fonda koji je postao osnova Biblioteke Matice srpske. Uz to, pomagao je oblikovanje srpskog kulturnog panteona, a fondovi povezani s tim kasnije su postali važni i za Galeriju Matice srpske i Muzej Vojvodine. Malo je pojedinaca koji su na tako širok način uticali na biblioteku, nauku, umetnost i kolektivno pamćenje istovremeno.
Tekelijanum kao institucija dugog trajanja
Najvidljiviji i najlegendarniji oblik Tekelijinog nasleđa jeste, naravno, Tekelijanum. Serbian Institute u Budimpešti beleži da je originalna zgrada na toj lokaciji podignuta oko 1756, da ju je Sava Tekelija kupio 1837. i adaptirao za potrebe zadužbine, a da je Tekelijanum osnovan 1838. kao internat za mlade Srbe koji studiraju u Pešti. Isti izvor dodaje da je u toj zgradi jedno vreme bilo i sedište Matice srpske, sve do njenog preseljenja u Novi Sad 1864.
To znači da Tekelijanum nije bio samo dobrotvorni dom za siromašnije đake. Bio je intelektualna infrastruktura jednog naroda u dijaspori. U habzburškom svetu, gde je srpska omladina morala da se školuje daleko od zavičaja i u složenim društvenim odnosima, takva ustanova bila je od neprocenjivog značaja. Ona je davala krov, ali i mnogo više od krova: kontinuitet, zaštitu, mrežu i osećaj da obrazovanje ima nacionalni smisao.
Zbog toga Tekelijanum treba čitati kao odgovor na istorijsku rasejanost. Tekelija je znao da Srbi u Monarhiji neće opstati kulturno samo zahvaljujući veri i sećanju. Biće im potrebne i adrese znanja. Tekelijanum je upravo to postao.
Budimpeštanska zgrada kao spomenik ideje
Serbian Institute opisuje i sadašnju reprezentativnu zgradu Tekelijanuma u Veres Pálne utca 17-19, podignutu 1907-1908. prema planovima arhitekte Šandora Felnera, sa dekorativnim elementima inspirisanim srednjovekovnom srpskom arhitekturom. Na njenoj fasadi nalaze se reljefi koji prikazuju Savu Tekeliju u različitim simboličkim scenama, a sama zgrada ostaje jedan od najvrednijih arhitektonskih spomenika srpskog prisustva u Mađarskoj.
Ovaj podatak je dragocen jer pokazuje da Tekelijino nasleđe nije ostalo apstraktno. Ono je doslovno ušlo u gradski prostor Budimpešte. Tekelijanum je postao kamen, fasada, adresa i simbol. To se ne događa često. Malo je srpskih ličnosti izvan matice čije je delo toliko duboko urezano u urbani pejzaž jednog velikog srednjoevropskog grada.
U tom smislu Tekelijanum nije samo zadužbina; to je i arhitektonska objava trajanja. Poruka da je srpska kultura u Pešti bila dovoljno jaka, organizovana i samosvesna da ostavi nešto monumentalno i dugovečno.
Bogatstvo koje je dobilo svrhu
Mnogo je bogatih ljudi u istoriji. Malo je onih koji razumeju da novac dobija najdublji smisao tek kada se pretvori u ustanovu koja nadživljava vlasnika. Tekelija pripada toj drugoj, ređoj grupi. U njegovom slučaju zadužbinarstvo nije bilo naknadna potreba za dobrom reputacijom, nego posledica promišljenog istorijskog projekta.
On nije pomagao omladinu zato što je to lepo delovalo, već zato što je verovao da je obrazovana omladina jedini pravi most između sadašnjeg siromaštva i buduće snage. Zato je njegovo dobročinstvo bilo duboko racionalno. Nije bilo sentiment bez plana, nego plan sa srcem.
U tome leži njegova veličina. Tekelija je razumeo da narodu ne pomažeš samo kad mu daješ novac, već kad mu stvaraš mehanizam da sutra stvara sopstvene učitelje, pravnike, lekare, profesore i pisce. To je mnogo viši oblik patriotizma od deklarativnog ushićenja.
Sava Tekelija kao ogledalo srpske srednjoevropske istorije
Savina biografija važna je i zato što pokazuje koliko je srpska istorija šira od političke istorije Srbije. On je čovek Arada, Budima, Beča i Pešte; plemić, pravnik, prosvetitelj i zadužbinar koji deluje u okviru Habzburške monarhije, ali ne prestaje da misli o srpskom narodu kao o zajednici sa sopstvenom budućnošću. U njemu se ogleda čitav jedan srednjoevropski sloj srpske istorije koji se često previđa.
Bez tog sloja teško je razumeti kako su nastale mnoge srpske institucije devetnaestog veka. Nije se sve formiralo unutar kneževine Srbije i ustaničke politike. Mnogo toga se kovalo i u gradovima severno od Save i Dunava, u sredinama gde su Srbi živeli kao podanici Monarhije, ali su ipak nalazili načine da organizuju kulturu, školstvo, štampu i javni život.
Tekelija je jedan od najjasnijih predstavnika te tradicije. On pokazuje da su Srbi i bez sopstvene velike države umeli da proizvode visoko obrazovane i istorijski delotvorne pojedince.
Zašto Tekelija i danas traje
Sava Tekelija danas traje zato što njegova biografija ne nudi samo uspomenu, nego i model. Nudi model obrazovanog patriotizma, model bogatstva koje ima društvenu svrhu, model dijasporskog rada koji ne pristaje na rasipanje i model institucije koja ne služi samo jednoj generaciji. To su retke vrline.
U vremenu kada se često govori o identitetu, a mnogo ređe o tome kako se identitet gradi, Tekelija deluje posebno dragoceno. On je znao da se zajednica ne održava samo pesmom i sećanjem, nego i stipendijom, bibliotekom, internatom, knjigom i naučnim društvom.
Zato njegovo ime ne pripada samo prošlosti. Ono pripada i svakoj ozbiljnoj raspravi o tome kako jedan mali narod opstaje u velikim istorijskim sistemima. Sava Tekelija je na to pitanje odgovorio delom, ne frazom. I upravo zato ostaje jedna od najvećih zadužbinarskih figura srpske istorije.