Uvod u diplomatsku situaciju i istorijski kontekst.
Početkom 1804. godine, tlo Beogradskog pašaluka zahvatio je požar Prvog srpskog ustanka. Ono što je započelo kao lokalni bunt protiv zulumćara i otpadnika od sultanove vlasti – dahija, brzo je preraslo u svenarodni pokret za oslobođenje i obnovu srpske državnosti. Nakon Seče knezova, u kojoj su stradali najviđeniji srpski prvaci, preživeli lideri na čelu sa voždom Đorđem Petrovićem Karađorđem shvatili su da se sudbina naroda ne može rešiti isključivo na bojnom polju. Vojnički uspesi morali su dobiti svoj pravni, politički i međunarodni legitimitet.
Geopolitička situacija u Evropi u tom trenutku bila je izuzetno složena. Evropa je bila podeljena i uzdrmana usponom Napoleona Bonaparte, koji se upravo 1804. godine krunisao za cara Francuza. Velike sile – Britanska imperija, Habzburška monarhija (Austrija), Ruska Imperija i Pruska – grozničavo su stvarale koalicije kako bi obuzdale francusku ekspanziju. U takvom konstelacionom odnosu snaga, sudbina Osmanskog carstva bila je jedno od ključnih pitanja, poznatije u istoriji kao "Istočno pitanje". Velike sile su se pribojavale da bi prevremeni raspad Turske mogao dovesti do opšteg evropskog rata oko podele njenog nasleđa.
Ustanička Srbija nalazila se u potpunom geopolitičkom i komunikacionom okruženju. Sa severa i zapada bila je ograničena granicama Austrijskog carstva, dok je sa juga i istoka bila opkoljena teritorijama pod kontrolom Porte. Ustanicima je hronično nedostajalo baruta, olova, oružja i novca. Shvativši da sami ne mogu dugoročno odoleti ogromnoj osmanskoj vojnoj mašineriji, srpske starešine su već u proleće 1804. godine, na skupštini u Ostružnici, donele dalekosežnu odluku: mora se potražiti spoljna podrška.
Prirodni oslonci srpske borbe bili su dvorovi u Beču i Sankt Peterburgu. Austrija je bila neposredni sused, država u kojoj je živeo veliki broj Srba i koja je imala direktne ekonomske i bezbednosne interese na Balkanu. Rusija je, sa druge strane, bila viđena kao daleka, ali moćna pravoslavna zaštitnica, jedina sila koja je po ugovorima sa Portom (poput Kučuk-Kajnardžijskog mira iz 1774. godine) imala određena prava mešanja u unutrašnje stvari Osmanskog carstva u korist hrišćanskog stanovništva. U takvim okolnostima formulisana je prva srpska diplomatska misija, a poverenje za njeno vođenje ukazano je mladom, ali izuzetno mudrom i trezvenom valjevskom proti Mateji Nenadoviću.
Tok pregovora ili same misije (detaljno ko su bili ključni akteri, koji su bili izazovi, prepreke, taktički potezi).
Diplomatski put prote Mateje Nenadovića započeo je u septembru 1804. godine. Delegaciju su, pored prote Mateje, činili i Petar Novaković Čardaklija, iskusni graničarski oficir i pravnik koji je tečno govorio strane jezike, i Jovan Protić, ugledni požarevački trgovac koji je poznavao puteve i ljude. Ova tročlana delegacija predstavljala je spoj mladalačke energije, diplomatske i pravne pismenosti, te praktične trgovačke visprenosti.
Prva stanica na njihovom mukotrpnom putu bila je Austrija. U Sremskim Karlovcima i Zemunu, srpski delegati su se susreli sa visokim austrijskim vojnim i civilnim zvaničnicima, uključujući i generala Ženejna, komandanta Slavonske vojne granice. Takođe, veliku pomoć i savete dobili su od karlovačkog mitropolita Stevana Stratimirovića, jednog od najobrazovanijih Srba tog vremena. Stratimirović, koji je već ranije slao tajne memorandume ruskom dvoru o potrebi obnove srpske države pod protektoratom Rusije ili Austrije, detaljno je uputio delegaciju u tajne visoke politike.
Austrijska strana je, međutim, pokazala izrazitu hladnoću i uzdržanost. Car Franc I i njegovi ministri smatrali su da bi otvorena podrška srpskim ustanicima narušila odnose sa Portom i gurnula Tursku u naručje Napoleonu, što je za Beč u tom momentu bio najgori mogući scenario. Austrijski zvaničnici su preporučili ustanicima da ostanu verni podanici sultana i da mirnim putem traže smenu dahija. Ipak, zahvaljujući ličnim vezama i prećutnoj saglasnosti lokalnih komandanata, prota Mateja je uspeo da izdejstvuje delimično popuštanje graničnog režima, što je omogućilo diskretan uvoz baruta i hrane preko rečnih prelaza na Savi i Dunavu.
Videvši da u Beču ne mogu dobiti zvaničnu političku i vojnu podršku, srpski deputati su krenuli na dalek i neizvestan put ka Sankt Peterburgu. Putovanje kroz ratom zahvaćenu i poluanarhičnu Evropu trajalo je nedeljama. Putovali su pod lažnim imenima, preko Galicije i Kijeva, suočavajući se sa hladnoćom, sumnjičavim lokalnim vlastima i stalnom opasnošću od turskih špijuna. Prota Mateja u svojim čuvenim Memoarima slikovito opisuje posetu Kijevsko-pečerskoj lavri, gde su se pre svega pomolili za uspeh misije, crpeći duhovnu snagu za predstojeći izlazak pred najmoćnije ljude Evrope.
U rusku prestonicu, Sankt Peterburg, stigli su 7. novembra 1804. godine. Grad na Nevi dočekao ih je u svom carskom sjaju, ali i u hladnoj atmosferi diplomatskih kalkulacija. Glavni akter sa ruske strane bio je knez Adam Čartoriski, ministar spoljnih poslova Ruske Imperije. Čartoriski, poljski plemić i bliski carev prijatelj, bio je diplomata visoke klase, pragmatičan i oprezan.
` [Ustanici u Srbiji (Karađorđe)]
v [Delegacija Prote Mateje (1804)] / \ / \ v v [Austrija (Beč)] [Rusija (Sankt Peterburg)] - Zvanična neutralnost - Knez Adam Čartoriski - Strah od Napoleona - Savet o državnim institucijama - Dozvola za šverc baruta - Finansijska pomoć i posredovanje `
Prvi sastanak prote Mateje i kneza Čartoriskog bio je dramatičan i pun diplomatskog natezanja. Čartoriski je odmah stavio do znanja da Rusija, zbog ugovornih obaveza i savezništva u Antifrancuskoj koaliciji, ne može otvoreno slati vojsku u Srbiju niti ulaziti u rat sa Osmanskim carstvom. Ruski ministar je postavio direktno pitanje: "Sa čijim dopuštenjem ste vi podigli ustanak protiv svog zakonitog suverena?"
U tom ključnom trenutku, prota Mateja je pokazao izuzetnu diplomatsku mudrost. On nije govorio o revoluciji niti o rušenju sultana, već je naglasio da Srbi nisu ustali protiv zakonitog sultana, već protiv nelegitimnih zulumćara – dahija, koji su uzurpirali sultanovu vlast i fizički uništavali srpski narod. Prota je istakao: "Mi branimo svoje gole živote, naše svetinje i čast naših žena i kćeri. Mi smo verni sultanovi podanici koji traže samo red, zakon i pravdu." Ova taktička linija – prikazivanje ustanka kao odbrambenog i legalističkog čina – omogućila je ruskoj diplomatiji da formalno pregovara sa Srbima bez optužbi da podržava revolucionarni bunt protiv legitimnog vladara.
Tokom narednih sastanaka, pregovaračka taktika srpske delegacije se razvijala. Doneli su sa sobom pismene molbe potpisane od strane Karađorđa i drugih vojvoda, u kojima se detaljno opisuju stradanja naroda. Prota Mateja je apelovao na zajedničku pravoslavnu veru, slovensko poreklo i istorijske veze između dva naroda. Čartoriski je bio duboko impresioniran dostojanstvom, odlučnošću i pismenošću srpskih deputata, koji nisu delovali kao neuki seljački pobunjenici, već kao zreli predstavnici naroda koji ima svest o svojoj istoriji i državnoj tradiciji.
Najvažniji postignuti rezultati i diplomatske tekovine (analiza svih ugovorenih tačaka i ishoda).
Iako prota Mateja Nenadović i njegovi saradnici nisu iz Sankt Peterburga doneli ugovor o vojnom savezu niti obećanje o slanju ruskih trupa (što je u tom trenutku bilo nerealno očekivati), rezultati ove misije bili su epohalni i postavili su temelje za sve buduće diplomatske uspehe srpske države.
- Finansijska pomoć:
Ruska vlada je donela odluku da srpskim ustanicima dodeli hitnu i značajnu novčanu pomoć. Isplaćeno im je 5.000 dukata na ime troškova misije i nabavke najneophodnijih potrepština, uz obećanje daljih redovnih subvencija. Ovaj novac je bio od presudnog značaja za kupovinu baruta, olova i pušaka na austrijskom tržištu, što je direktno omogućilo nastavak vojnih operacija u proleće 1805. godine.
- Savet o institucionalizaciji vlasti (Stvaranje Praviteljstvujuščeg sovjeta):
Možda najdalekosežnija tekovina ove misije bio je politički savet kneza Adama Čartoriskog. Tokom jednog od razgovora, Čartoriski je naglasio da Ruska Imperija ne može voditi ozbiljne diplomatske razgovore sa "ustaničkim taborom" ili pojedinačnim vojvodama. Rusiji je bio potreban institucionalni partner. On je preporučio Srbima da osnuju jedno vrhovno upravno telo – narodni savet ili senat – koji bi predstavljao civilnu vlast, donosio zakone, upravljao finansijama i vodio spoljnu politiku.
Prota Mateja je ovaj savet shvatio krajnje ozbiljno. Po povratku u Srbiju, on je bio glavni inicijator i autor nacrta zakona o osnivanju Praviteljstvujuščeg sovjeta srpskog (osnovanog u avgustu 1805. godine u manastiru Voljavči). Sovjet je postao prva moderna srpska vlada, a sam prota Mateja bio je njegov prvi predsednik (predsedatelj). Time je srpski ustanak dobio institucionalnu strukturu, transformišući se iz stihijske pobune u organizovani državni aparat.
- Diplomatsko posredovanje na Porti:
Rusija se obavezala da će preko svog ambasadora u Carigradu, Andreja Italinskog, izvršiti diplomatski pritisak na tursku vladu (Portu). Italinskom je naloženo da Porti predstavi opravdanost srpskih zahteva i da zatraži amnestiju za ustanike, smanjenje poreskih nameta i uvođenje autonomne uprave u Beogradskom pašaluku pod garancijom Rusije. Ovo je bio prvi put da je jedna velika sila zvanično preuzela ulogu posrednika i zaštitnika srpskih interesa pred sultanom.
Zahvaljujući ovim rezultatima, srpska delegacija se vratila u otadžbinu sa kapitalnim postignućima. Izlazak iz potpune diplomatske izolacije bio je ostvaren. Srbija više nije bila unutrašnji problem Turske koji se može rešiti lokalnim kaznenim ekspedicijama; ona je postala subjekt evropske visoke politike.
Istorijski odjek i dugoročni značaj za državu Srbiju i srpski narod.
Istorijski odjek misije prote Mateje Nenadovića ne može se preceniti. Ona predstavlja nultu tačku moderne srpske diplomatije. Pre ove misije, Evropa je o Srbima znala veoma malo, uglavnom kroz romantičarske vesti o "hajducima" ili graničarima u austrijskoj službi. Prota Mateja i njegovi saputnici su evropskim dvorovima predstavili zreo narod, svestan svoje istorijske neminovnosti, sposoban da artikuliše svoje političke interese i da ponudi racionalna geopolitička rešenja.
Dugoročni značaj ove misije ogleda se u nekoliko ključnih dimenzija:
- Uspostavljanje tradicije savezništva sa Rusijom:
Ova misija je trasirala spoljnopolitički kurs koji će obeležiti srpsku istoriju tokom čitavog 19. i početka 20. veka. Pokroviteljstvo koje je Rusija tada preuzela nad srpskim pitanjem biće formalizovano kroz osmu tačku Bukureškog mirovnog ugovora (1812. godine), Akermansku konvenciju (1826) i Jedrenski mir (1829), što je na kraju dovelo do dobijanja hatišerifa o autonomiji i priznanja punog suvereniteta na Berlinskom kongresu 1878. godine.
- Razvoj državotvorne misli:
Savet o osnivanju Praviteljstvujuščeg sovjeta pokrenuo je proces unutrašnjeg uređenja države. Iz tog tela razviće se kasnija ministarstva, sudovi, škole i celokupna administracija Kneževine Srbije. Prota Mateja je pokazao da se država ne gradi samo sabljom, već "zakonom i knjigom". Njegovo insistiranje na donošenju pisanih zakona (čuveni Protin zakonik) postavilo je temelje vladavine prava u Srbiji.
- Inspiracija za buduće generacije diplomata:
Lik i delo prote Mateje Nenadovića postali su svetionik srpske diplomatske službe. Njegova skromnost, kombinovana sa čeličnom voljom, mudrošću i nepokolebljivim patriotizmom, predstavlja obrazac ponašanja državnog službenika. On je pokazao kako se, uprkos očiglednoj nesrazmeri u snazi između male Srbije i moćnih imperija, argumentovanom raspravom, poznavanjem prilika i dostojanstvenim držanjem mogu ostvariti vrhunski nacionalni interesi.
U kolektivnom sećanju srpskog naroda, prota Mateja ostaje upamćen ne samo kao ratnik sa puškom u ruci i krstom na grudima, već kao mudrac koji je u salonima Sankt Peterburga i na sastancima sa austrijskim generalima crtao prve konture moderne, nezavisne i evropske Srbije. Njegova misija svedoči o tome da je sloboda izvojevana na Mišaru i Deligradu dobila svoju trajnu vrednost tek kada je bila zapečaćena mastilom diplomatije.